“Nemoj da mi krene da ti budem breme” koliko se puta u zivotu susrecemo sa mracnim ljudima? To je bilo pitanje kada smo na putu iz Beograda za Bec, moja drugarica @slavya.s i ja polemisale o tome, da li se covjek zaista rodi takav, ili je to zaraza, koju prenosimo jedni na druge? Ja vjerujem, da nicija srz nije losa. Vjerujem da u svakom od nas zivi dobra namjera. Ali i da cesto dijelimo srce s pogresnim ljudima u nadi da ce se promjeniti ako se dovoljno sazalimo, ako ih dovoljno razumijemo, ako ih volimo i dopunimo nedostatke… ali kada postane zelja jaca od sobstvenih granica, tada se napijemo bas onog zadnjeg gutljaja mutne vode, koji nas tjera u propast. Tada nam se desi bas ono od cega smo bjezali - “Od tog mraka niko nece napraviti vedar dan”
Za ovu pjesmu je moja drugarica @slavya.s bacila prvi kamen… napisala je rijeci “300 zvjeri me ne mjeri”, i nacela ovu pricu. Kada je ispisana do kraja, kada smo snimili demo, bilo mi je jasno… ili ce stojati za uvijek “u ladici” - ili ce se pojaviti neko jako hrabar, ko smije u ove dubine, jer niko nije ostao ravnodusan na njene rijeci. Jako je teska. Jako je iskrena… toliko, da smo tijekom snimanja dema znali i da prekinemo na kratko jer je i meni zastajao glas.
Taj hrabi covjek je bila zena, moja @queenrialda ❤️ neko ko smije da progovori za sve zvjeri u nama.
“Dal’ tebi strada ta luda glava, dok moja nocu ne spava?” taj mi je stih u dva sata nocu usao u glavu… ko luda sam trcala do TV regala da zapisem svoje misli, uzela telefon jer sam nekako znala da mi niposto ne smije izaci ova melodija iz glave. Polustojeci sam pocela da je pisem, da je komponujem pored upaljenog TV’a… nista me nije ometalo… znala sam da moram da je ispisem i ispustim sve iz sebe. Kao da sam znala koliko je bitna, ni nesvijesti svjesna, da ce je jednog dana otpjevati moj omiljeni lik sa estrade, @seka_aleksic ❤️ zena, koja me nije iznevjerila kada sam je upoznala - do dana danasnjeg. Zato stojim iza toga da ce te u svemu losem pronaci nesto dobro. Pored sto glasova je jedini pravi onaj sto je u vama. Pustite ga hrabro na vidjelo… ✨
Kad sam izasla iz njene kuće, mislila sam da je normalno da čovjek ne bude zao, ljubomoran, proklet i bezobrazan. Mislila sam da svi ljudi znaju pružiti, saslušati, osjetiti i žrtvovati se.
Bilo mi je normalno da se dijeli ono što se ima, da se razumije, da je neko loš ponekad samo povrijeđen i da prema ljudima treba biti široke i lake ruke — pa nek’ oni odluče šta će s tim. Vjerovala sam da je istina nešto što se ne može promijeniti, da se svaki čovjek može sam sebi nasmijati i da ne treba nikada bježati od onoga što jeste. Šta je, tu je… prošo’ dan.
Sve mi je to bilo toliko normalno, da sam mislila da moras biti teški balvan — ako ti te „obične stvari“ neko mora objašnjavati.
I kada mi je bilo najteže u životu, kada nisam znala jesam li pogriješila što sam bila “naivna” i hoće li me to što je meni normalno skupo koštati — tada me je Mama vratila u stvarnost i ponovo mi objasnila život, običnim riječima — za koje ti treba vremena da ih shvatiš a i mu*a da ih prihvatiš, kao i uvijek:
“Nisi ti, sine, ništa pogriješila. Ti si samo voljela…”
Nije me žalila. Znala je računicu.
Tu sam pala — tu ću i ustati.
Normalno.
Volim te, Mama. Najviše na svijetu. ❤️
I’m not usually a fan of glorifying mortals,
but there is, in fact, one woman who has fascinated me since childhood. More royal and noble than anything that has ever touched a palace.
A woman who never had to explain her existence,
a gentle presence with a wild, electrifying soul.
The only “bad bitch” I acknowledge.
„In a world full of Kardashians, be a Diana“ 👑
How deeply I have always wished for someone who is truly my friend — loyal, who loves me exactly as I am, and whom I can love just as he is. This love is perfect. ❤️
