![Nastavak misli od zadnjeg posta —-> Veliku utjehu pronalazim u svome poslu.Neprocijenjiv je osjecaj sigurnosti da cete imati priliku biti tu kako treba za druge ljude. Makar to bili ljudi koje cete vidjeti prvi put u zivotu i provesti s njima ograniceno vrijeme. Od kud god dosli i kakvi god bili ti ljudi, svi su to zasluzili, imati priliku izbora, hoce li prihvatiti i dati. Primiti se za to malo, toga svega, sto kao ljudi, mozemo jedni drugima dati, i sto mozemo jedni s drugima podijeliti.Makar to bilo samo na tjedan, dva, par dana godisnjeg ili pak na koj sat, tijekom jednog obroka, ljepota rada u restoranu.Mogucnost da to nesto pruzimo ljudima je neprocijenjiva, pa bilo to sat, dva mira, topline, okusa, zabave, drustva, sjecanja, bubble spokoja, ma sto god to, po sto su dosli i cega im je manjak, bilo. Mislim da zaboravljamo sto su restorani znacili i radili za ljude od kad smo zivi i sto bi trebali i dalje. Koliko je pojam restorana i obraka vazna stvar i koliko moze i po meni treba biti cista i plemenita razmjena, ne samo posao, novac i zarada.Nista drugo na ovom svijetu ne bi trebalo biti vazno, kad covjek sjedne podijeliti obrok, to je valjda jedina stvar koja ima smisla, jedna jedina stvar sto moramo, i boze grijeha ne uzivavati u njoj.Tu smo da damo, da prenesemo okuse, sjecanja, osjecaje i misli na tanjuru i uzivo. Jedan obrok nije sitna stvar, nekima je to jedina pauza u danu od ovoga svega, a jos je veca stvar osjecaj da se uvijek mozete vratiti tocno tome, nama, kuharima, konobarima, ugostiteljima, na isto mjesto, na tocno to, i da cemo vas uvijek prihvatiti rasirenih ruku, hladnih casa i toplih tanjura kao i prvi put.Drago mi je da mozemo biti tu svi jedni za druge i kod mene ste uvijek svi dobrodosli]()
Nastavak misli od zadnjeg posta —-> 😂
Veliku utjehu pronalazim u svome poslu.
Neprocijenjiv je osjecaj sigurnosti da cete imati priliku biti tu kako treba za druge ljude. Makar to bili ljudi koje cete vidjeti prvi put u zivotu i provesti s njima ograniceno vrijeme. Od kud god dosli i kakvi god bili ti ljudi, svi su to zasluzili, imati priliku izbora, hoce li prihvatiti i dati. Primiti se za to malo, toga svega, sto kao ljudi, mozemo jedni drugima dati, i sto mozemo jedni s drugima podijeliti.
Makar to bilo samo na tjedan, dva, par dana godisnjeg ili pak na koj sat, tijekom jednog obroka, ljepota rada u restoranu.
Mogucnost da to nesto pruzimo ljudima je neprocijenjiva, pa bilo to sat, dva mira, topline, okusa, zabave, drustva, sjecanja, bubble spokoja, ma sto god to, po sto su dosli i cega im je manjak, bilo. Mislim da zaboravljamo sto su restorani znacili i radili za ljude od kad smo zivi i sto bi trebali i dalje. Koliko je pojam restorana i obraka vazna stvar i koliko moze i po meni treba biti cista i plemenita razmjena, ne samo posao, novac i zarada.
Nista drugo na ovom svijetu ne bi trebalo biti vazno, kad covjek sjedne podijeliti obrok, to je valjda jedina stvar koja ima smisla, jedna jedina stvar sto moramo, i boze grijeha ne uzivavati u njoj.
Tu smo da damo, da prenesemo okuse, sjecanja, osjecaje i misli na tanjuru i uzivo. Jedan obrok nije sitna stvar, nekima je to jedina pauza u danu od ovoga svega, a jos je veca stvar osjecaj da se uvijek mozete vratiti tocno tome, nama, kuharima, konobarima, ugostiteljima, na isto mjesto, na tocno to, i da cemo vas uvijek prihvatiti rasirenih ruku, hladnih casa i toplih tanjura kao i prvi put.
Drago mi je da mozemo biti tu svi jedni za druge i kod mene ste uvijek svi dobrodosli 🤍
7 months ago
