Drugu godinu zaredom organiziramo festival posvećen Vesni Parun. Od prošle godine stoji pjesma Tramvaj broj 11 na ulazu u knjižnicu, a s kojom ćemo ove godine obogatiti naš hodnik? Možda doznate sutra na pikniku, u podne, uz kavu i kolače. A vjerojatno nećete jer ne znam ni ja. Ali bit će kolača, a imamo i super program festivala na predivnim programskim knjižicama iz radionice @ira_payer . Fotkala moja zdušna marketing asistentica @emdebe
Legendarni izlet u Bihać, Kulen Vakuf, Martin Brod, Srb, Doljane, i sva beskrajno lijepa mjesta između. Red prisjećanja prvog antifašističkog ustanka u Srbu, propalih tvornica Vrelo Une, Ličanka, Metalija, red nekog novog života u zaboravljenim mjestima posredstvom radionice arheologije brige Ane Bezić i šahovskog turnira na koji je dosla i bivša prvakinja Srbije Duška Nikolić. Zatim puno redova slatkog: krafne, palačinke, galette, rolade, rakije, sokovi, ništa se nije moglo odbiti dok smo hodočastili od stola do stola. @kost_futura i @4ndrijasevic pišu ozbiljne izvještaje, a ja samo žalim Norvežane koji su u Martin Brodu zaobišli krofne jer su ose letjele oko njih. A eurokrem svjež, jučer došao iz Bihaća!
Neki prizori dok pokušavam romantizirati polaganje stručnog ispita. Prva slika je bilješka koja mi je ispala iz džepa u šumi i našla sam je nekoliko dana poslije kako me čeka kao iz horora It follows ili kao dobar znak, kakve ste već volje. It follows je definitivno ovaj mačak koji napada mini mišeke/puhove koje ponekad spašavamo. Tu su i višnje i bazen iz Konzuma
Još slika iz Napulja. 🇮🇹
Najljepše je putovati s Marijom – sve komunikacijske barijere prelazimo s dva prsta u zraku, školski, lagano zakrivljenih prema meniju: due espressi, due biglietti, due pizze! Nakon svakog due zaklinjemo se na asketski život u Zagrebu – nikad više nećemo jesti, piti, disati – samo, brate konobaru, donesi još dvije pistachio cannole i due limoncello spritz.
Našle smo vremena i za kulturu. Malo Artemisie Gentileschi (Marija Magdalena odriče se zemaljskih dobara, kao i mi nakon ovog puta) i Caravaggia (Sedam djela milosrđa – i jedna nezrela osoba koja gleda onu ženu kako „hrani gladne”).
U Herkulaneju sam zaradila sunčanicu, naučila što je impluvij i da napuljska fast food scena živi već dvije tisuće godina.
Pokušale smo ući i u napuljski restoran koji izbacuje cioniste – ali tamo je, ne žalimo se, bilo puno, i pripremali su se prosvjedi. Napulj živi propalestinsku borbu – još jedna od stvari koje ovaj grad čine the gradom.
Ostale su miris svježe oprane robe i urina, smeće na ulicama i najbolja hrana na svijetu, kult lubanja i šonete za kućne ljubimce, antiratna solidarnost i navijačko ludilo – sve po due, forza Napoli! 🤌🤌
Napulj je za mene grad Elene Ferrante, što je zanimljivo jer se ona, tj. njene junakinje tamo jedva nalaze.
Facebook uspomene mi javljaju da sam prije točno osam godina po Dublinu slijedila Joycea, što nije bilo teško čak ni prije ukidanja roaminga, jer su dobro obilježili svaki ugao na kojem je nešto radio. A Elena je prisutna na nekoliko mjesta kroz likove iz serije (gdje neće književnost, hoće streaming), nalijepljene na prozore i zidove kao neke duhove. Što južnije, to za pisce tužnije.
Nema veze, znamo mi kamo treba ići – prvo u rajon, Rione Luzzatti, tamo gdje osjećamo neku paranostalgiju za djetinjstvom koje jest i nije naše.
Ja sam se jutros dodatno ohrabrila – dok je Marija pisala kolumnu u predahu od putesestvija – da otiđem vidjeti to ostvarenje Lenuccinih snova: Piazza dei Martiri i šetnicu uz more u dijelu grada u kojem auti nisu polupani, a ispred Rolexa će netko i stati da te pusti da prijeđeš cestu. Fasade su svježe obojane, bez ijedne antene ili zahrđalog pijata na vrhu zgrada. Ovaj miks Biograda na moru i Monaka me potjerao u roku sat vremena.
Napulj je mjesto dihotomija i ne znam je li to moja čitateljska omaška ili naprosto kvaliteta Elene Ferrante, da se njezin književni tekst može bolje razumjeti ako se napravi nešto suštinski suprotno samoj biti teksta – a to je da se potraži realnost u fikciji.
Dok se vozimo metroima i busevima, raspravljamo zašto u Napuljskoj tetralogiji nema Vezuva, nogometnih navijača, turista, pizze i sfogliatella – svega što prevladava napuljskim vizurama i mentalitetom – shvaćam (valjda!) da dihotomija guši i knjige i grad.
Vraćam se na svoje kaotično raskrižje piti kavu. Rione Sanità ili četvrt zdravlja, a zdrava je tu jedino ironija. Meni paše, konobarica me zove "amore" i baš me smiruju ti motorini koji vječno idu ravno jedan na drugoga, a nikad se ne sudare.
